STATISTIČKI PODACI

 

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Drnje imala je 1865 stanovnika raspoređenih u tri pripadajuća naselja, i to:

Drnje – 970 stanovnika, Botovo – 272 stanovnika, Torčec – 623 stanovnika.

Broj domaćinstava je 642, i to: Drnje 332, Botovo 95, Torčec 197.

Površina Općine je 29,65 km².

POVIJEST

 

Drnje i Drnjanska Podravina – sjeverna hrvatska vrata

Drnjanska Podravina, odnosno općina i župa Drnje obuhvaća naselja Botovo, Drnje i Torčec i u makrogeografskom smislu ima vrlo povoljan tranzitni položaj na kontaktu Hrvatske i Mađarske. Za ovu općinu (i župu) važan je položaj u blizini grada Koprivnice koji ima znatni utjecaj na razvitak ovog područja u pozitivnom (utjecaj na gospodarski razvoj), ali i u negativnom smislu (smanjivanje broja stanovnika i centralnih funkcija).

 

S obzirom na kontaktni položaj Hrvatske i Mađarske, drnjansko područje je imalo kroz povijest u makrogeografskom smislu vrlo povoljan tranzitni položaj. Taj položaj je sobom nosio brojne mogućnosti razvitka, ali dakako istovremeno u sebi krio rizike zastoja. Tranzitni značaj ovom području daju željeznička pruga koja povezuje Jadransko more i susjednu Mađarsku, tj. Rijeka-Zagreb-Koprivnica-Drnje-Botovo-Zakany-Budimpešta, koja je u ovom dijelu puštena u promet 1870. godine. U vrijeme otvaranja željezničke pruge sagrađena je željeznička postaja Drnje, a kasnije je otvorena i željeznička postaja Botovo. Postoje realni izgledi da se od postaje Drnje, prema sjeveru, izgradi željeznička pruga do mosta preko rijeke Mure kod Kotoribe, čime bi se olakšala i skratila međunarodna željeznička veza Rijeka-Zagreb-Budimpešta, a time bi ovaj prostor dodatno dobio na važnosti. Prije dolaska autobusa (između dva svjetska rata) i automobila (nakon drugog svjetskog rata), željeznica se masovnije koristila za komuniciranje – prvenstveno s Koprivnicom, ali i u smjeru Botova, odnosno Mađarske. Također je vrlo važna međunarodna cesta Koprivnica-Drnje-Gola-Mađarska, čija je važnost povećana nakon otvaranja međunarodnog cestovnog prijelaza kod Gole 1982. godine. Osim tranzitnog, ovaj prostor ima i križišni položaj jer tuda prolazi i regionalna cesta koja povezuje Međimurje preko Đelekovca i Torčeca sa Drnjem i nastavlja se preko Sigeca i Hlebina do Novigrada Podravskog gdje se spaja na podravsku magistralu. Djelomično prometnu važnost povećava i cesta koja povezuje Đelekovec i Šodericu, a spaja se na pravac Koprivnica-Drnje-Botovo-Mađarska. Za selo Torčec značaj ima lokalna cesta koja ga spaja s gradom Koprivnicom.

 

U oviru toga upravo je Drnjanska Podravina od izuzetne važnosti za Republiku Hrvatsku jer predstavlja jedna od sjeverozapadnih hrvatskih vratiju, a važnost mu pridodaje činjenica da bi prema planovima buduća brza cesta od Sv. Helene (Vrbovca) preko Koprivnice do Mađarske, prolazila ovim područjem. Od četiri varijante završetka buduće brze ceste tri bi završavale na drnjanskom području. Također postoje planovi otvaranja cestovnog graničnog prijelaza između Republike Mađarske i Republike Hrvatske na drnjanskom teritoriju, čime bi se povećale razvojne mogućnosti čitavog kraja.

 

Svi prirodni elementi i procesi dolaze i djeluju kompleksno uzajamno jedni na druge, a međusobno su povezani. Geografski položaj uz geomorfološke značajke na širem području odražava se u klimi: u padalinama, temperaturnim odnosima i vjetrovima. Današnji odnosi rezultat su mlađeg razvoja, naročito iz pleistocena i starijeg holocena. U današnjim prilikama ogledaju se posljedice tih procesa. Pleistocene tekućice kao i vrlo mlada tektonska aktivnost uz stalnu dominaciju fluvijalnih procesa djelovali su na geomorfološke karakteristike ovog kraja. Ranije je bilo naglašeno negativno djelovanje nereguliranih vodenih tokova i poplava za visokih vodostaja. U vegetacijskom pokrovu ovo su područje izvorno pokrivale šume, a danas je vegetacijski pokrov utjecajem čovjeka u cijelosti izmijenjen. U novije vrijeme je nužno veću pozornost posvetiti zaštiti čovjekova okoliša.

 

Razvoj naseljenosti na ovom prostoru počinje u neolitu (mlađem kamenom dobu), a nastavlja se preko antike i srednjovjekovlja do novog vijeka i današnjih dana. Pri tome možemo pratiti brojne kontinuitete, ali i diskontinuitete.

 

Krajem srednjovjekovlja je Torčec bio u sastavu Rasinjskog vlastelinstva, a Drnje je bilo dio Koprivničko-đurđevačko-prodavićkog vlastelinstva. To i ne bi bilo toliko važno za istaknuti da se kasnije nije odrazilo na promjene društvenog razvitka i razilaženja ovog prostora u dva relativno raznolika procesa stvaranja društvenih struktura. Rasinjsko je vlastelinstvo zadržalo kontinuitet do sredine 19. stoljeća. Jedno vrijeme je iz njenog sastava izdvojeno novo Kuzminsko vlastelinstvo koje je kroz neko vrijeme vraćeno u sastav matičnog vlastelinstva. Tamo je došlo da razvoja kasnofeudalnih struktura. Stanovnici Torčeca i novoosnovanog Botova su imali slobodnjački status na vlastelinstvu kao banderijalci, a njihov položaj se ponešto razlikovao od ostalih zavisnih seljaka. Na drugoj strani Koprivničko-đurđevačko-prodavičko vlastelinstvo je pripavši vladaru postalo jedan od zametaka Vojne krajine, pa je Drnje koje je bilo u njegovom sastavu dijelilo sudbinu vlastelinstva.

 

Jedno od najtežih razdoblja za ovaj prostor i ovdašnje stanovnike je period 16. i 17. stoljeća kada dolazi do brojnih negativnih društvenih i demografskih promjena te migracijskih valova izazvanih osmanlijskim prodorima. U Drnju je bila organizirana protuosmanlijska utvrda koja je osiguravala kontinuitet naseljenosti i jezgru relativno sigurnijeg područja. Čitav kraj je proživljavao pozitivne i negativne utjecaje tromeđe Osmanskog Carstva, Vojne krajine i civilnog dijela Hrvatske. To je bio prostor vrlo žive komunikacije gdje su se ispreplitala tri smjera utjecaja na ovdašnje stanovništvo i prostor.

 

U 18. stoljeću dolazi do gospodarskog i demografskog uspona prvenstveno Drnja, a pomalo Torčeca i nešto manje Botova. Pri tome su presudnu ulogu imali utjecaji prirodne okoline, osobito rijeke Drave koja je bila glavna komunikacijska osnova i jedan od temelja za razvoj ovog područja. Drava je imala i presudnu negativnu ulogu. Tijekom 20-tih godina 19. stoljeće njezin je utjecaj bio toliki da je jedan veliki dio stanovništva Drnja (ali i Botova) morao biti iseljen (najviše u Prekodravlje – u novoosnovana sela Gola i Gotalovo, ali i u susjedana sela u okolici Drnja). Drnje je izgubilo čitav niz centralnih funkcija (vojne, upravne, prosvjetne, gospodarske itd.) koje najviše preuzimaju susjedni Peteranec i Koprivnica.

 

Proces stagnacije se odrazio ne samo na društvene, demografske i gospodarske promjene nego i na svakodnevni život stanovništva. Do oporavka je došlo tek pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća. U društvenom razvoju je prostor Drnjanske Podravine izjednačen tek nakon razvojačenja 1871. godine. Godine 1898. je utemeljena općina Drnje (izdvajanjem iz sastava općine Peteranec), a nakon priključivanja Torčeca i Botova (prije u sastavu općine Đelekovec) početkom 20. stoljeća čitav prostor današnje općine i župe Drnje ima približno ujednačen razvitak kroz prvi svjetski rat, međuratni period, preko drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja sve do današnjih dana.

 

Značajnu ulogu na razvoj ovog kraja je imalo prosvjetno djelovanje, koje u Drnju ima kontinuitet od prve polovice 17. stoljeća. Školstvo je imalo veliku ulogu kroz opismenjavanje stanovništva, a kroz njegov sustav su u sela prodirale brojne inovacije koje su imale jednu od ključnih ulog u procesu modernizacije pogotovo od druge polovice 19. stoljeća do današnjice.

 

Na osnovi pretežito neobjavljene građe te manjim dijelom korištenjem objavljenih rezultata istraživanja autor je napravio prikaz razvoja starih srednjovjekovnih podravskih župa u Drnju i Torčecu, (sa podacima o župama u Peterancu, Strugi i Đelekovcu), koje su se nalazile sjeverno i istočno od Koprivnice. Te su župe nestale u vrijeme protuosmanlijskih ratova. U prvoj polovici 17. stoljeća je na prostoru spomenutih nestalih župa obnovljena župa Drnje, jedna od najvećih u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. U selima Torčec, Sigetec i Peteranec su u prvoj polovici 17. stoljeća postojale kapele, a od 1671. godine izgrađena je i kapela u Hlebinama. Te kapele su bile u sastavu župe Drnje do 1789. godine kada dolazi do osnivanja novih župa u Sigecu i Hlebinama, te obnove župe u Peterancu. Kasnije se iz sastava župe Drnje izdvaja selo Gola u kojem je utemeljena nova župa.

 

Vitalne promjene na ovom su se prostoru zbile u nekoliko posljednjih desetljeća. One su gotovo posve rastočile tradicionalnu autarkičnu agrarnu strukturu. Formirani su novi odnosi u gospodarenju i načinu svakodnevnog života donoseći niz pozitivnih, ali i negativnih komponenti. Očito je da ove promjene ne možemo zaustaviti, ali usprkos snažnog procesa senilizacije stanovništva, ali i emigracije, u naseljima općine i župe Drnje još uvijek ima dovoljno snage da se elementi razvoja usmjere uspješnijim i stabilnijim putem, a u suvremenim odnosima su posebno izraženi procesi deagrarizacije i industrijalizacije.

 

napisao: Hrvoje Petrić

GOSPODARSTVO

 

Naselja općine Drnje su stara poljoprivredna naselja s dugom stočarsko-ratarskom tradicijom. Dugo vremena je osnovna privredna grana bila poljoprivreda. Dominantnu poljoprivrednu proizvodnu kulturu čini kukuruz, a područje općine Drnje raspolaže i s kvalitetnim stočnim fondom.

 

Tradicija rudarstva seže još od 1869. godine s eksploatacijom kvalitetnog šljunka “Botovac” na području današnjeg jezera Šoderica kod sela Botovo, a nastavlja se do današnjih dana pod Nexe grupom.

 

Industrijska proizvodnja u betonskih elemenata u Torčecu također posluje pod Nexe grupom.

 

Mogućnosti razvoja poduzetništva su na području općine Drnje vrlo povoljne, zbog dobrog prometnog položaja, ali i blizine nekih prirodnih sirovina. Budućnost je u malom poduzetništvu i turizmu, a dodatne poticaje pruža buduća izgradnja brze ceste i cestovnog graničnog prijelaza s Republikom Mađarskom kod Šoderice.

UMJETNOST

 

Kompleks arheoloških nalazišta u blizini Torčeca zajedno sa zemljanom gradinom iz 14.st. je jedan od interesantnijih objekata za ljubitelje povijesti i arheologije.

 

Sakralna arhitektura je predstavljena lijepim kompleksom župnog dvora i župne crkve u Drnju iz prve polovice 19. stoljeća, te u Torčecu kapelom iz prve polovice 19. stoljeća. Od većih objekata u Drnju sačuvani su još solana iz 1789, danas zgrada koju koristi nogometni klub, te vojnokrajiška zgrada iz 1790.-ih, danas društveni dom, a u Torčecu mlin s početka 20. stoljeća.

 

Još postoje lijepi primjeri ruralne arhitekture, a posebno je zanimljiv kompleks hambara za kukuruz u Torčecu, čija prostorna organizacija je specifikum unutar ovog dijela Panonije.

 

Od novijih spomenika izdvajamo onaj postavljen kralju Tomislavu povodom tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva u centru Drnja te spomenik ispred škole u Drnju Franji Mrazu (Hlebine, 4. travnja 1910. – Brežice, 26. listopada 1981.), hrvatskom naivnom slikaru.

Drnjanska pjesmarica iz 1687. godine – jedna od najstarijih hrvatskokajkavskih pjesmarica

 

Podravina kao regija unutar hrvatskog naroda mora jačati svoju prepoznatljivost. Ta prepoznatljivost morala bi se njegovati na tradiciji. Podravsku tradiciju čine spomenici, običaji, vjerovanja i pisana kulturna baština. Upravo je pisano blago Podravine u nacionalnim i širim okvirima najmanje prepoznatljivo. Nije riječ o tome da se stanovnici Podravine ne bi imali čime predstaviti, već možemo govoriti o nedovoljnom poznavanju i valoriziranju našeg kulturnog blaga kako unutar naše sredine tako i u djelovanju prema drugima. To mora postati dio našeg identiteta jer u vremenima koja dolaze upravo gubitak identiteta može imati katastrofalne posljedice po čitav hrvatski narod. Podravci kao njegov sjeverni dio imaju što pokazati.

 

Među najstarije i najznačajnije pjesmarice kajkavske književnosti ubraja se i ona koju je godine 1687. sastavio Juraj Ščrbačić. Prisjetimo se da je ova pjesmarica nastala u godinama kada su se preko rijeke Drave i istočno od Đurđevca nalazili Turci Osmanlije. Glavninu Ščrbačićeva rukopisa čine kajkavske pjesme; među njih su interpolirane i neke pjesme na latinskom jeziku.  Ova pjesmarica je najveći i glavni dio veće Drnjanske pjesmarice. O njoj se vrlo malo zna, a još je manje pisano. Možda je ovo dobra prilika da našim ljudima prikažemo onaj dio naše starije baštine kojim se možemo i trebamo ponositi.

 

Do sada su stručnjaci mislili da je pisar ove pjesmarice možda bio crkvena osoba, jer zbirka najvećim dijelom sadrži pobožnu poeziju, ali u njoj se nalazi i niz vrlo zanimljivih svjetovnih pjesničkih tekstova. Veći broj duhovnih pjasama koje su unesene u ovu zbirku godine 1701. je tiskan u znamenitom hrvatskom kajkavskom zborniku “Cithara octochorda”, a upisan je, razumije se, i u razne mlađe pjesmarice.

 

Kako se u istoj pjesmarici spominju drnjanski učitelji i organisti Juraj Cvetković i Mihael Kozarić, najvjerojatnije je Juraj Ščbačić bio drnjanski učitelj i organist u drnjanskoj župnoj crkvi. Kako je Ščrbačić ispisao oko dvije trećine rukopisa i njegovom je rukom upisan datum 31. travanj 1687. godina (vjerojatno se radi o grešci u pisanju te bi točan datum trebao biti 30. travanj 1687.) sastavljanje najvećeg dijela Drnjanske pjesmarice se zbilo do tog datuma. Oko trećinu rukopisa sastavile su druge ruke. Najvjerojatnije su nadopunitelji ove pjesmarice bili potpisani drnjanski učitelji i organisti Juraj Cvetković (koji je dopune upisao 1755. godine) i Mihael Kozarić (koji je pjesmaricu dopunio 1800. i 1802. godine).

 

Dakle, u Drnjanskoj pjesmarici, imamo najmanje tri vremenska sloja pjesama (tj. tri pjesmarice). Najstariji (i najznačajniji za hrvatsku književnost i kulturnu povijest) je djelo Jurja Ščrbačića iz druge polovice 17. stoljeća (do oko 65. str.), srednji (po starosti) su pjesme koje je nadopisao Juraj Cvetković sredinom 18. stoljeća, a najmlađi su zapisi Mihaela Kozarića s početka 19. stoljeća. Prema tome, vrijeme nastanka Drnjanske pjesmarice je od prije 1687. do 1802. godine. Pjesmarica je pretežno služila organistima za pjevanje u drnjanskoj župnoj crkvi (a možda i u kapelama drnjanske župe, te na sprovodima). Mogla je služiti i za poučavanje učenika. Pogledamo li sadržaj pjesama vidimo da su najvećim dijelom pisane na hrvatskom kajkavskom jeziku pa je stoga i crkveno pjevanje u drnjanskoj župi tijekom 17, 18. i početkom 19. stoljeća bilo najviše na kajkavskom.

 

Među poznate i već uobičajene crkvene pjesme “Gloria in Excelsis Deo”, “Poslan je Angel Gabriel”, “Denes je narojeno detece nebesko”, “Zvezda ta je izešla”, “Narodil se je Kralj Nebeski”, “Sveta gospa lasi češe”, “O matia mati Božja cvet Nebeski” i druge, uvršteni su i svjetovni tekst. Tako je zapisan zanimljiv tekst “Jur turobna i žalosna zima prohodi” kojega se autor inspirirao pjesmom “Protuletno drago vreme”, ali je u obradi sadržaja dosta originalan. To je najizraviniji odjek njemačke barokne poezije u hrvatskoj kajkavskoj lirici.

 

U temeljnom dijelu ove zbirke, zapisima Jurja Ščrbačića, neke su pjesme zapisivaču bile suvremene, a neke su nastale prije njegova vremena, bezuvjetno davno prije 1687. godine. Među tekstovima iz zapisivačeva vremena osobito je važna pjesma (72 kvartine, str. 53-60) u kojoj autor zapisuje zbivanja oko Zrinsko-frankopanske urote i njenog krvavog završetka, a Katarinu Zrinski napada kao glavnoga krivca te tragedije. Pjesma ima naslov “Alia vero de rebellione comitis Petri Zriny”, a njezin prvi stih glasi: “Gospoda prezmožna i ostali ljudi”. Teško čitljivi tekst te pjesme je prvi dešifrirao i objavio Rudolf Strohal, ali kako on to nije učinio dovoljno pouzdano, književni povjesničar Tomo Matić ga je ponovo dešifrirao i objavio, a teško čitljiva mjesta je popunio prema varijantama iste pjesme u mlađim pjesmaricama (u pjesmarici  Ignaca Bedekovića iz 1712. i u pjesmarici Nikole Šafrana s kraja 18. stoljeća).

 

Ova pjesma opisuje razdoblje priprema za urotu, ali obuhvaća događaje do uključivo 30. travnja 1671. godine, tj. donosi opis smaknuća Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Najstariji zapis ove pjesme se nalazi u Drnjanskoj pjesmarici, a pisana je kajkavski sa štokavskim i čakavsko/ikavskim primjesama. T. Matić pretpostavlja da je ta pjesma “nastala svakako ubrzo poslije samog događaja, dok je u suvremenika bio još snažan dojam wiener-neustadtske katastrofe.” Ali, prema ponajboljoj poznavateljici hrvatske kajkavske književnosti, Olgi Šojat, po nekim stihovima koje ova pjesma sadrži, njezin bi se postanak vremenski mogao i pobliže odrediti: bezuvjetno je sastavljena prije smrti Katarine Zrinski (16. studenoga 1673.), jer se u 45. strofi nalaze stihovi “Koja vu rešt Gradac morala je pojti,/štimam, da je š njega ne bude več dojti”; nadalje, u 47. strofi jedan stih (u prezentu) kaže da Katarina “kćer Auroricu sobom tamo ima”, što znači da je pjesma nastala prije nego što je Aurora morala napustiti majku, odnosno prije 15. veljače 1672, jer toga dana poglavarica iz Celovca pismom upućenim u Beč obavještava da je Aurora stigla u celovečki samostan. Ukratko, pjesma se može smjestiti u razdoblje između 30. travnja 1671. i 15. veljače 1672. godine.

 

Sastavljač pjesme je morao biti blizak obitelji Zrinski i dobro upoznat sa samom urotom, jer se njegov prikaz pripremnih radova za ustanak, sloma zavjere i pogubljenje Zrinskog i Frankopana uglavnom podudara s opisom zbivanja F. Šišića. Pjesma nije potpisana, ali je O. Šojat pretpostavila da ju je najvjerojatnije sastavio Baltazar Pogledić, kapetan Petra Zrinskog. To što je ova pjesma prošarana osobinama štokavštine ikavskog izgovora ne mora biti rezultat njezina prepisivanja u štokavskim krajevima. Vjerojatno se sastavljač pjesme kretao na područjima na kojima je boravila obitelj Zrinski, odnosno da je bio usko povezan sa Zrinskima i služio se jezikom kojim su i oni govorili i pisali.

 

Po vanjskoj formi ova pjesma, prema I. Zvonaru, predstavlja čisto oponašanje epskih pjesama Katarine Zrinski i međimurskih školničkih spričavanja. U pjesmarici su još tri pjesme u kojima se spominju Zrinski. Prva je latinska pjesma “Cantio de comite Nicolao Zrinio” (str. 49-50). Druga je kajkavska pjesma “Lepa moja ptica draga papiga (Comitis Petri Zrinij)”, koja se može podijeliti u devet relativno pravilnih kvartina. Ona samo u naslovu čuva ime Petra Zrinskog, a inače je to dosta uspjela renesansna ljubavna pjesma nekog časnika iz Petrove pratnje. Na str. 73 se nalazi pjesma ” Viteski junaczy Chakovachkog turna” u šest kvartina, koja ne pripada Ščrbačićevim zapisima, nego najvjerojatnije Cvetkovićevim, a možda i Kozarićevim. To je potresna tužaljka inspirirana pogibijom Nikole Zrinskog 1664. godine. Po svom nastanku je paralelna pjesmi o istom događaju iz pera Katarine Zrinski, a svakako uzor za dvije duge pjesme u mlađoj Bedekovićevoj pjesmarici iz 1712. godine. Ovo su samo neki podaci koji ilustriraju značaj Drnjanske pjesmarice za cjelokupnohrvatskokulturnostvaralaštvo.

 

Postoji podatak da se Drnjanska pjesmarica 1755. godine nalazila u župnoj knjižnici u Drnju na Dravi.  Zbog provjere ovog podatka spomenuli bi nekoliko vijesti o drnjanskoj župnoj knjižnici. Prvi poznati popis knjiga iz knjižnice župe Drnje je iz 1680. godine. Tada su bile zabilježene ove knjige: dva komada Rimskog misala, te po jedna Agenda Strigoniensis, Matična knjiga krštenih, Opera Telegdi Hungarica, Biblia antiqua, Dormisecura (?) liber i Proptuarium (?) morale. Ukupno je bilo 8 knjiga.  Godine 1700. uz župnu knjižnicu se spominje i osobna knjižnica župnika Jurja Đuričića. U župnoj knjižnici je bila 51 knjiga, uz one koje se spominju 1680. godine nabavljeno je dosta novih izdanja, spominju se stara i nova matična knjiga krštenih i vjenčanih, nekoliko primjeraka biblije, više rukopisa i tiskanih knjiga na latinskom, mađarskom i hrvatskom jeziku od kojih vrijedi istaknuti jednu hrvatsku knjigu znamenitog pisca i povjesničara Franje Glavinića od koje, na žalost, nije naveden naslov. Župnikova (osobna) knjižnica je imala 22 knjige. Dakle drnjanske knjižnice su 1700. godine imale ukupno 73 knjige.

 

Župna knjižnica je 1706. godine narasla na oko stotinjak svezaka knjiga,  a broj svezaka je ostao isti i 1733. godine. Tada su uz matične knjige popisana evanđelja na hrvatskom, razne knjige na latinskom i mađarskom jeziku uglavnom teološke problematike, rimski misal, njemačko-mađarski rječnik itd. Do vremena župnika Ivana Krstitelja Paxyja broj knjiga je znatno narastao. Godine 1746. zabilježeno je oko 140 svezaka knjiga. Osim starih zabilježeno je više novih izdanja rukopisa i tiskanih knjiga. Posebno je zanimljiva Ratkajeva povijest, te nekoliko hrvatskih i stranih izdanja.

 

Kasnije nemamo detaljnijih i potpunih podataka o knjigama u drnjanskoj župnoj knjižnici pa podatak da se Drnjanska pjesmarica 1755. godine nalazila u toj knjižnici treba uzeti s rezervom. Pogotovo jer smo u prethodnom tekstu pokazali da se Drnjanska pjesmarica upotrebljavala kod orguljaša i školnika još početkom 19. stoljeća. Možda je riječ o nekoj vrsti prvih školskih priručnika (udžbenika) koji su se koristili u nastavi tijekom 17, 18. i 19. stoljeća. U svakom slučaju ovu bi pjesmaricu u budućnosti morali obraditi stručnjaci raznih profila od povjesničara književnosti, proučavatelja školstva do stručnjaka za etnologiju i etnomuzikologiju. Za one koje to posebno zanima spomenimo da se Drnjanska knjižnica čuva u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u zbirci rukopisa kao jedno od najvećih kulturnih blaga Hrvata koje tek čekaju svoju konačnu ocjenu.

 

napisao: Hrvoje Petrić

GALERIJA